fokus

Kretanje ljudi za vreme pandemije koronavirusa. Pogled iz perspektive biologije i globalizacije

share on facebookprint/drucken
- Nataša Ćirović
Image
©Nataša Ćirović (Flughafen Wien)
Image
©Ivana Marjanović (Weyrer Fabrik Innsbruck)
+

Kada je svet obišla vest o novom tipu virusa iz familije korona (Coronaviridae), stanovnici „Evrope” se nisu previše uznemirili. Nisu se naročito zabrinuli ni oni koji žive na američkom kontinentu. Svima nama Kina je delovala predaleko, a vest o milionima ljudi u kineskom gradu Vuhanu koji su smešteni u karantin, kao naučna fantastika. Od ranije su nam dobro poznate slike Kineza koji nose zaštitne maske ne samo kada putuju avionom, već i kada šetaju ulicom. Iskustvo koje su Kinezi imali sa epidemijom SARS-a (eng. severe acute respiratory syndrome – teški akutni respiratorni sindrom) 2002. i 2003. godine, kao i velika zagađenost vazduha u prenaseljenim kineskim gradovima, nateralo je stanovnike da postanu možda i previše obazrivi?! Početkom ove godine, nismo mogli ni da zamislimo da će upravo ta slika postati naša svakodnevica. Zahvaljujući onome što nazivamo “modernim” načinom života i globalizacijom, virus je u rekordnom roku uspeo da se proširi i stigne do nas.

Nekoliko različitih tipova koronavirusa je u zadnjih dvadeset godina uspelo da sa životinja pređe na čoveka, uzrokujući pritom epidemije teških akutnih respiratornih infekcija, često sa fatalnim ishodom (npr. MERS-CoV od eng. Middle East Respiratory Syndrome Corona Virus i SARS-CoV). Od tada, naučnici širom sveta su otkrili na hiljade različitih sekvenci virusa koji pripadaju ovoj familiji među različitim životinjama širom planete (Letko et.al., 2020). Uprkos velikim naporima istraživača, bilo je jako teško predvideti kada bi se mogla dogoditi sledeća transmisija sa životnje na čoveka, kada virus pronalazi način da inficira vrstu koja do tog momenta nije bila adekvatan domaćin. Kada se to dogodilo, virus je nastavio da se širi kroz ljudsku populaciju.

Kako virusi uopšte inficiraju naše ćelije i šta to zapravo znači?

Najjednostavnije objašnjenje glasi: da bi virus uspeo da inficira ćeliju domaćina, neophodno je da target ćelija ekprimira, odnosno da na svojoj membrani ima određeni receptor (koji je po hemijskoj strukturi protein), a koji je virus u stanju da prepozna i iskoristi ga kao neku vrstu vrata kroz koja ulazi u ćeliju. U ovom slučaju radi se o receptorima koji se zovu ACE2 (eng. angiotensin-converting enzyme 2) i imaju funkciju u regulaciji krvnog pritiska (Letko et.al., 2020).

Uzevši u obzir način na koji danas globalno društvo živi i kreće se, kao i način prenošenja SARS-CoV-2 virusa (kapljično prenošenje kao i kod većine drugih virusnih respiratornih infekcija), ne treba da nas čudi činjenica da je virus danas prisutan na svim kontinentima koji su permanentno naseljeni. Gotovo da ne postoji država na svetu, bilo da se nalazi na Globalnom Severu ili Jugu, gde se bolest nije pojavila. U ovom slučaju  nema razlike između socijalno ugroženih, bogatih, mladih ili starih. Ljudska vrsta je postala idealan domaćin ovom virusu, koji je pronašao savršen balans koji mu omogućava da se dovoljno brzo širi kroz populaciju, uz relativno “nisku” smrtnost (za razliku od virusa SARS i MERS, koji zbog izrazito visoke stope smrtnosti nisu uspeli da se globalno prošire). Prenaseljenost u velikim gradovima (naročito izražena u Kini) još jedan je od faktora koji su ubrzali širenje bolesti. Ako detaljnije sagledamo situaciju, videćemo da se u državama koje su danas epicentri pandemije, poput Italije u Evropi ili Njujorka, radi o gusto naseljenim područjima. Severni deo Italije, koji je ujedno i ekonomski centar zemlje, kao i grad Njujork koji je kulturno i ekonomsko središte SAD-a, spadaju među najgušće naseljena područja ove dve zemlje, baš kao što je i kineski grad Vuhan sa približno dvadeset miliona stanovnika bio idealna polazna tačka za širenje pandemije.

I sama reč pandemija nam ukazuje da se radi o globalnom fenomenu koji ne zna za granice (dolazi od grčkih reči πᾶν (pan) - “sve” i reči δῆμος (demos) - “narod”). U ovom trenutku to može zvučati paradoksalno, s obzirom na činjenicu da je svaka država reagovala nezavisno, uvođenjem mera koje se često međusobno dosta razlikuju. Slobodno se može reći kako je usaglašen globalan odgovor na novonastalu situaciju, nažalost, izostao. Iako je većina država svoje granice zatvorila, ne bi li suzbile širenje bolesti, zabrana ulaska odnosi se uglavnom na strane državljane. Međutim, dok su neke države, kao Austrija, pozivale svoje državljane i sve one koji u njima legalno žive da se vrate, ima i onih koji su apelovali na stanovništvo u dijaspori, da ostane tamo gde se u tom trenutku našlo (bez obzira da li za to postoje uslovi).

Jedna od takvih je i Republika Srbija, koja je zatvaranjem aerodroma i kopnenih granica praktično onemogućila sopstvenim građanima da se vrate kući. Ambasade širom sveta su pravile spiskove, a zatim i određivale prioritete za povratak, pa je tako veliki broj srpskih državljana ostao (ne svojom voljom) u zemljama u kojima su se zatekli u trenutku izbijanja pandemije. Neki su danima čekali na aerodromima, a neki još uvek nisu uspeli da se vrate. Da li su oni preko noći postali građani drugog reda i da li se ovako nešto može očekivati i u budućnosti?

Ne samo da je postalo neizvesno kako će izgledati odlazak u drugu državu, već se postavlja i pitanje da li će to uopšte biti moguće? Da li ćemo pred svaki odlazak u inostranstvo morati da vadimo takozvani medicinski pasoš (potvrdu da nismo zaraženi koronavirusom) i ko će u tom slučaju uopšte moći da priušti testiranje?  Šta će biti sa onima koji čekaju na ulazima u „tvrđavu Evropu“ kao i druge slične tvrđave, i da li ćemo i ukoliko odemo negde, uspeti da se vratimo?

Kako će ovaj virus uticati na kretanje stanovništva širom planete, trenutno nije moguće predvideti, ali je jasno da će to morati da bude globalno koordinisana akcija u kojoj je neophodno uvažiti pravo na dostojanstven život za svakoga.

Bibliografija:

Michael Letko, Andrea Marzi, Vincent Munster, “Functional assessment of cell entry and receptor usage for SARS-CoV-2 and other lineage B betacoronaviruses,” Nature Microbiology 5, (February 2020): 562–569, Accessed  April 2020.
https://www.nature.com/articles/s41564-020-0688-y

Nataša Ćirović je molekularna biološkinja iz Beograda, od 2016 živi u Beču.